Halid Bešlić. Ostalo više-manje znate.

Kako si?
-    ‘nako

Oporavio si se?
-    Dobro je, nije najbolje, ali dobro je. Dobro sam sve podnio.

Da li si se i u jednom trenutku prepao da bi sve moglo ispasti kobno?
-    Nisam, kad sam se probudio iz kome, kad sam vidio da vidim, onda sam rekao dobro je, hvala Bogu da vidim. Dobro sam sve podnio stoički.

U Banja Luci si nedavno imao fenomenalan koncert. Da li si se intimno nadao da si toliko popularan i u RS-u?
-    Jesam, odavno oni mene zovu. Imaš situacija kad hoćeš nazor da radiš koncert i kad za koncertom postoji potreba. Potreba postoji kad ima puno poziva. Tako je bilo i u Banjoj Luci. Međutim, taj koncert umalo nisam otkazao jer sam bio strašno promukao. Da je u pitanju bio bilo koji drugi grad, taj bi koncert otkazao. Totalno sam promukao i bio sam na ivici mogućnosti. S obzirom da je bila riječ o Banjoj Luci i da poslije ne bi bilo „zlih jezika“ ipak sam taj koncert  održao. Gledam neko veče na BHT repriza koncerta od osam do jedanaest, pa opet, od dva do ujutro. Ne sjećam se da je i najednoj televiziji jedan događaj toliko repriziran.

Da li si poslije svih ovih godina pjevanja uspio odgonetnuti zašto te publika voli?
-    Ne znam. Vjerovatno zbog toga što imam dobre pjesme, dugogodišnju karijeru. To ti je kad se dobar album na album nadovezuje. Dvije-tri godine imaš pjesmu koja se pjeva, pa naiđe i nova koja to pomete, i onda se samo potvrđuješ. To je to, a i onda, ljudi ti vjeruju jer imaš iza sebe puno odigranih utakmica.

Tebe vole i kao pjevača i kao osobu?
-    Za to nemam odgovora jer ne mogu ja govoriti kakav sam. Ako je tako, to je dobro, to je znak da sam dobar čovjek. To za mene treba drugi da kažu, a ne ja.

Jednom sam te u Zagrebu pitao da li ti je to veliko breme biti „stalno dobar“, a ti kažeš: „Nije, ja sam takav čovjek.“?
-    Normala, ka ne znam drugačije. I kad sam ljut ja sam svoj.

Znači, i Halid se zna naljutiti?
-    A, joj. Jašta. Pa normalno, ne mogu biti uvijek veseo.

Kako se nosiš s tim?
-    Prođe to brzo, kako dođe, tako ode.

Kad smo kod nerviranja i ljutnje, koja te ljudska karakteristika najviše ljuti i nervira?
-    Laž i podlost.

Kako reagiraš kad vidiš da te neko i to u oči laže?
-    Prije sam se nervirao, a sad ostavim po strani jer znam da mi prijeti opasnost.

Šta je za tebe podlost?
-    Kad ti rade iza leđa, a u lice ti kažu skroz drugo. Prije sam se time opterećivao, sad ništa. To stavim negdje  u ćošak i idem svojim putem.

Kako si se rješavao ljudi koji su došli s namjerom da se „ogrebu“?
-    Pomogneš, jebiga. Sad, velika je kriza i vrlo je zajebano živjeti na ovim prostorima, a imati nešto para kod sebe. Ne možeš svakome pomoći, a onda navale i onda ti se ne mili živjeti tu, a ne možeš ništa da riješiš. Pomognem koliko mogu.

Godinama su te zvali u Beograd, s bezmalo bjanko čekom u kojem bi ti pisao potreban broj nula. Da li danas išta izvjesnija situacija s tvojim odlaskom u srbijansku prijestolnicu?
-    Biće, biće. Trebalo bi to biti ove godine. Vrijeme je za to. Imat ću jedan koncert u beogradskoj „Areni“, a ako bude potrebe, možda i dva. Imaju tamo dvije-tri ekipe koje rade na tome, od Rake Marića do drugih.

Jedne prilike si rekao da si u Hrvatskoj toliko popularan da bi koncerte mogao držati godinama?
-    Jesam. Tako se nekako potrefilo, moje pjesme su jednostavno osvojile Hrvatsku. Bosna i Srbija su narodnjačke, narodna muzika je tu primarna. U Hrvatskoj postoji i medijska rampa za narodnjake, međutim moja pjesma se probila iako su me na radiju zavrtjeli deset-petnaest puta. To je puklo, brana je pukla, i nema se kud više. Imao sam koncert u Zagrebu i samo „podebljeo“ popularnost. Onda sam imao nesreću i hrvatski mediji su me maksimalno podržali, recimo TV Nova, njihove novine, tako da sam jako bio iznenađen. Otada taj fluid između mene i Hrvatske je jako, jako dobar. Čak me i Hrvatskoj više vole nego u Bosni. U stvari, ne vole me više jer ko će te više voljeti nego tvoji, ali popularnost mi je veća u Hrvatskoj.

Dobar dio tvoje karijere svojim tekstovima obilježio je Nazif Gljiva, isto onoliko koliko si ti svojim pjesmama obilježio njegovo stvaralaštvo?
-    Ta je suradnja koje je trajala od mojih početaka do rata. Dobrih smo pjesama napravili, puno posla uradili, a onda nas je rat odveo svakog svojim putem. Poslije toga sam dokazao da mi leže i drugi muzički pravci, da bi to mjenjao, moraš imati druge autore. Dakle, više ni za koga nisam vezan, niti želim da budem vezan. Kad mi donesu pjesmu koja se meni sviđa, ta ide. Može to biti anonimac ili velika zvijezda.

Kako ti prepoznaš dobru pjesmu, a pokazao si da za taj posao imaš veoma istančan ukus?
-    Nema tu poznavanja, pjesma ti se sviđa ili ti se ne sviđa. Bitno mi je da mi je refren simpatičan, a ostalo se može doraditi.

Jesi li uzimao svaku Gljivinu pjesmu?
-    Nisam. Znalo se dešavat da on pita ho’š ovu, a ja kažem, neću. Onda on navali, htio bi da mi dadne neku, ja neću, pa se malo naljuti. Međutim, pokaže se da sam ja u pravu. Od njegovih sto pjesama, znao sam da izaberem deset. On je uvijek poštovao da je moja zadnja bila u odabiru pjesme. Dadne mi pet pjesama, ja neću ni jednu, ali uzmem šestu, nju mi, kažem, ostavi. Sa Gljivom sam napravio sedam albuma, s mnogo hitova, s mnogo dobrih pjesama. Sjećam se da sam kupio stan od albuma „Esma“. Tim parama koje sam zaradio, ma zaradio sam ja više, neko da sam sačuv’o lovu, kupio sam stan. Zarađivao sam ja dobro, sve sam potrošio. Držao sam nivo, pa sam trošio i ono što nisam mislio potrošiti. Gljiva je bio debeli rasipnik, nije ni meni falilo, ali on je bio gori od mene.

Priča se da vam je beogradski hotel „Metropol“ godinama bio „baza“?
-    Jeste. Iz Beograda si u Niš mogao stići za dva sata. Gdje god kreneš, brzo stigneš, kod nas gudure, gdje god kreneš najmanje ti treba četri sata. Nije Gljiva u to vrijeme kad se bavio politikom džaba i stalno upozoravao autoput, autoput. Ogromna je razlika zemalja koja to ima i zemlja koja to nema. Znao sam po tri mjeseca godišnje biti u Beogradu. Bilo je uspona , padova, lijevih menadžera, mi smo, ipak dobro radili.

Čini se da ste se obojca znali baš opustiti?
-    Jesmo. Ja sam, za razliku od Gljive, najviše volio kafane i boemluk, a on kazina i kocku. Ja tih poroka nemam.

Na šta si najviše para potrošio?
-    Kafane, čašćenje, „život“, žvamo, tamo.

Da li se namilice trošilo?
-    Sve sam pare spisk’o. Ja sam potrošio sve što sam im’o. Jedva sam uhvatio da kupim stan, i neku malu radnjicu. U ratu sam samo dav’o, šalji ‘vamo, šalji tamo, halal bilo, tako da mi je saldo poslije rata bio minus 20 hiljada maraka, a imam stančić i radnjicu. I onda sam počeo da mislim o sebi, budućnosti. A moraš nešto i sačuvati. Da bi sačuv’o, moraš kupovati, tako sam kupio firmu.

Mnogo si putovao, da li ti se neki kraj zemaljske kugle baš posebno dopao?
-    Australija mi je nekako najbolja. Samo što čim dođeš tamo, misliš da si nekako daleko. Dobra zima, nema snijega, dobra klima i prostrana zemlja. Samo fali da je u Europi.

Da je blizu Sarajeva?
-    Jest, jest.

Da li bi mogao živjeti igdje vani?
-    Teško. Ne bih mogao. Pogotovo kako sam nastradao, sve me više vuče ovdje.

Da li i BiH ima grad u kojem nisi pjevao?
-    Nema. Od Bitolja, Gostivara, Jasenica, Varaždina, od Zaječara, Negotina, Danilovgrada, Subotice, Čakovca, jadranska obala kompletno, pet-šest puta sam bio u Americi. U Australiju me tri godine zovu da odem, meni to, brate, daleko. Meni u autu ne treba navigacija, sve znam sam naći.

Da li si se više družio s kolegama ili imaš dobre prijatelje i među ostalim svijetom?
-    Moji prijatelji su ljudi koji nemaju veze s estradom, družim se i s kolegama iz raznih branši. Recimo Hamdo Letić, Fata i njegova familija, sa njima sam najduže. Hamdo je ugostitelj, imao je kafanu „Gori vatra“ u kojoj sam pjevao i mi smo ostali k’o braća. Prijatelj mi je i Samir Kadirić, harmonikaš, on je 17 godina sa mnom. Sa estrade sam dobar sa svima. Neki dan mi  Haris Džinović kaže: „Halide, ipak si ti moj najbolji drug.“

Pored pjesama „Čardak i „Jablan“, Geronimo ti je napisao pjesmu „27.noć“ koja te se posebno dojmila?
-    To je pjesma koja naginje ilahiju. To ću snimiti sa horom za neku svečenost. Donjeli su mi je kad sam bio u bolnici. Suze su mi odmah pošle, dobra, nema šta. Inače, Geronimo je talentovan momak, kulturan i vrlo vrijedan. Vrlo draga osoba.

H. IBIŠEVIĆ