ZAGREB - Jedna od najsjanijih zvijezda narodne glazbe Halid Bešlić svoju je popularnost višestruko dokazao kroz skoro tri desetljeća koliko je u estradnim vodama.

Prije pola godine doživio je tešku prometnu nesreću, no na scenu se vratio u rekordnom roku, a jedan od prvih povratničkih koncerata održat će upravo u zagrebačkoj Areni, gdje mu je prvi od dva nastupa rasprodan u rekordnom roku.

Podrška tijekom oporavka koja mu je dolazila iz cijele regije iznenadila je i samog Bešlića, a netom prije intervjua za Studio susreo se i s predsjednikom Stjepanom Mesićem koji je bio u pratnji kineske delegacije. Čak su se i oni pokazali kao dobri poznavatelji Halidova lika i djela.

I među Kinezima ste poznati…

- U Sarajevu ima dosta Kineza, pa kad prolazim ulicom, znaju i oni vikati: ‘Halide!’ jer me puno njih poznaje, što je mojim prijateljima nevjerojatno.

Kako ste sada, pola godine nakon nesreće?

- Moje je zdravlje sada stabilno. Dobro sam, bolje pjevam nego što pričam, tako da nema nikakvih problema kad počnem pjevati. Nisam fit sto posto, fali još dosta toga, ali držim se.

Jeste li vjerovali da ćete opet pjevati?

- Pa jesam, posebno kad sam prvi put zapjevao u bolnici čim sam došao sebi, čisto da vidim gdje sam, kud sam, što sam. Prvo sam zapjevao, a onda pitao što mi je. Tada sam, za početak, bio siguran da su mi glasnice OK. Doktor koji me operirao cijelo vrijeme moje kome, koja je trajala 12 dana, samo je čekao da progovorim jer se bojao da su glasnice oštećene. Kad sam progovorio, doktor je otišao kući spavati. Inače, on mi je morao gurnuti kanilu u grlo jer mi je jezik bio jako natekao i umalo sam se ugušio, a kanila je prošla jako blizu glasnica, pa doktor nije mogao mirno spavati.

Jeste li spremni za koncerte?

- Jesam, sigurno. Oba ću odraditi bez problema.

Je li vam nesreća bila životna prekretnica?

- Dosta sam se promijenio, ali i dalje vozim kako sam i prije vozio. Tračnice su mi ugrađene u glavu i vozim starim prugama, ali sporije. Sada sam u rangu Ćire.

Je li vas iznenadila podrška Hrvata nakon nesreće?

- To je bilo stvarno nevjerojatno. Sva podrška iz Hrvatske, ali i iz cijele bivše Jugoslavije, s Balkana me jako iznenadila. Ali, Hrvatska je stvarno bila fantastična. Čak su i ljudi u Bosni bili iznenađeni mojom popularnošću i ljubavi koju sam dobivao iz Hrvatske. Svima zahvaljujem, jer zbog takvih stvari čovjek vidi da vrijedi.

Čija vam je podrška najviše značila?

- Ne mogu izdvojiti. Opća podrška. Znao sam da me ljudi gotive, ali da je to tako, nisam mogao ni zamisliti. To je bilo, kažu mi, euforično stanje, podrška sa svih strana. Dan danas se, nakon pola godine, o tome priča po Sarajevu jer su ljudi i dalje time iznenađeni. Mediji u Sarajevu koji su pratili moje stanje kažu da su mogli u svakom trenutku znati koji od medija u regiji što piše u određenom trenutku i, hvala Bogu na tome, svi su pisali samo dobro.

Biste li se mogli pomiriti s time da više ne možete pjevati?

- Što ja znam, ne znam što bih. Možda bih se u ovom trenutku, kad je sve završilo, i mogao pomiriti s tim. Ja sam već ispjevan i napjevao sam se u životu, ali ne znam što bih radio ni kako bi to bilo. Moram priznati da ne znam odgovoriti na to pitanje.

Kako ste se uopće odlučili za narodnu glazbu?

- To je bilo sudbinski. Rodio sam se u takvom okruženju. Obično se glazba sluša od najranije mladosti i stvarno ti okruženje određuje sudbinu za dalje. Kao mali sam slušao narodnu glazbu, a poslije, kad sam došao u Sarajevo, slušao sam pop i rock, ali automatski sam odlučio, jer je to u meni bilo jače, da pjevam narodnjake. Na jednom sam lokalnom festivalu zabavne glazbe čak i pobijedio. Kad sam u to vrijeme počinjao s narodnjacima, tada poznati pjevač Hadžimanov rekao mi je da sam najveća budala na svijetu ako nastavim biti narodnjak jer sam rođeni zabavnjak, ali ja to jednostavno osjećam više. Tada sam snimio tek prvu singlicu, ali već sam znao što ću, iako volim i zabavnu.

Kako objašnjavate to što vas slušaju i oni koji u pravilu ne vole tu vrstu glazbe?

- To je zato što u svojoj glazbi uvijek tražim nešto između. Ja, zapravo, pjevam više nekakav etnopop. Ritam sekcija je kod mojih pjesama uvijek rokerska, a onda dodam blagi etno i još nešto malo svoga, onog pravog bosanskog, i to je to.

Znači li to da biste mogli snimiti i rokerski album?

- Ne znam. Ja inače jako volim i pop i rock’n’roll, pa se nikad ne zna.

Koji vam je od rokera najdraži?

- U Hrvatskoj mi je oduvijek bio najdraži Parni valjak. Oni su mi kao grupa najbolji iako ima još dobrih, ali oni su prvi. Tu su i moji Indeksi u Sarajevu i Leb i sol.

Gdje ste prvi put nastupili?

- U kafani. Većinom sam tada nastupao po kafanama, restoranima i malo boljim klubovima. U to vrijeme su hotelske sale bile odlična mjesta za nastup. Tada je svirka počinjala u osam sati navečer, a u jedanaest je bio fajrunt. Svaku si večer bio u kafani, a ujutro, bez problema, stigao na posao. Sada se tek počinje živjeti u ponoć.

Nikada niste pravili razliku između nastupa, bilo u klubu, dvorani ili na svadbi… Kako ste cijelo to vrijeme uspjeli ostati u samom vrhu?

- Teže je nastupati na svadbi, nego na stadionu. Ali, ‘ko zna zna. Bitno je da imaš euforičnu atmosferu, ali svjestan sam da ne možeš uvijek biti pjevač koji ruši sve pred sobom. Pjevač sam koji je početkom 80-ih prodavao po pola milijuna ploča i iza mene su milijuni koncerata i desetak godina vrhunskog rada, a onda je došao rat i svega se i dobrog i lošeg poredalo, a sada sam, hvala Bogu, već pjevač pred penzijom.

Kako ste unatoč svemu uspjeli ostati toliko popularan i omiljen čovjek i uz to humanitarac?

- Ja sam, jednostavno, takav čovjek. Volim živjeti i to je to. I predsjednik Mesić je, recimo, isto tako normalan čovjek i takve ljude cijenim i volim. To pravilo vrijedi u raznim branšama - što je netko uspješniji, to je bolji čovjek. Rijetki su ekscentrici.

Imali ste skromno djetinjstvo…

- Skromno, skromno, ali djetinjstvo koje bih poželio svakom djetetu, jer bilo je izuzetno lijepo iako se nije baš imalo.

Kako to da niste nikad postali škrti?

- Nisam, eto nisam jer sam takav čovjek

Prijateljstvo vam u životu puno znači. Jeste li se puno puta razočarali u prijatelje?

- Ima i razočaranja. Ali, druga stvar je poniženje. Ima ljudi koji se razočaraju i dozvoljavaju si da se ljute ako ne misliš isto kao oni. Imam i prijatelja s kojima se stalno kačim, a ne mogu bez njih zamisliti ni jedan dan. Fali mi taj dan. Svi smo mi različiti. Važno je i što očekuješ od prijatelja. Ima ljudi koji se druže jer nešto očekuju. Volim ljude koji me vole i cijene i s kojima imam tu neku žicu, fluid ili kako je popularno kod nas reći - kemiju. Kroz život jedan drugome pomognu i tako se stvaraju prijateljstva. A ne programski, družiti se s nekim da bi ga iskoristio.

Kako ste uz karijeru uspjeli ostati obiteljski čovjek i imati skladan brak?

- Zato što nisam čovjek koji ne poštuje obitelj. Imam dobru familiju i tu je poštovanje s obje strane. Trideset dvije godine sam u braku, sin mi je odrastao, treba se uskoro ženiti i tako…

Kako prepoznate pravu pjesmu?

- Imam to u sebi, a to je također talent. Biram što mi paše, a dokazao sam da imam dobar osjećaj. To mi je u prirodi. Kad čujem dio pjesme, odmah mogu reći ako je to to. To je jako bitno kod pjevača, isto kao i pjevanje - procijeniti pjesmu. Ja to radim prema osjećaju, ali svaku pjesmu onda još prilagodim sebi.

Imate li neku pjesmu koja vas najbolje opisuje?

- Nijedna me ne opisuje sasvim, ali jedna od meni najdražih je ‘U meni jesen je’. Ta je pjesma pomalo sudbinska, jer je meni preokrenula karijeru. Bio sam prije nje puno veći narodnjak i furao sam taj narodnjački film, a poslije te pjesme sam se počeo približavati nečemu između narodne i zabavne glazbe. I poslije su me neke pjesme obilježavale, poput one Lošine ‘Malo je, malo dana’, tu je i ‘Čardak’ i ‘Prvi poljubac’ i ‘Sviraj nešto narodno’…

Koji vam je omiljeni tekstopisac?

- Ima ih više, ali ja volim kako pišu Alka i Peco. On mi je pisao ‘Miljacku’, a pisao je i ‘Lejlu’. Leže mi, ali teško ih je uhvatiti. No, ja im uvijek kažem: ‘Neka, čekat ću ja’. I stvarno čekam dok ne naiđe neka pjesma.

Znači li to da još nije naišla pjesma vašeg života?

- Moguće da je tako. Čekam je.

Koliko još namjeravate ostati u glazbi?

- Ne znam, to ćemo još vidjeti. Jer, što drugo da radim? Mogu pokrenuti neke biznise sa strane, ali kad mene vidiš, odmah znaš da sam pjevač. Da sam i predsjednik države, bio bih predsjednik pjevač. I to više pjevač, nego predsjednik i ljudi bi me više podržavali kao pjevača. Ne mogu ništa drugo raditi a da ne ostane prizma pjevanja.

Planirate li neke promjene u stilu pjevanja?

- Puno me ima u filmovima i s filmadžijama odlično surađujem, dosta me poštuju, tako da me to veseli i to sa zadovoljstvom radim.

Tko su vam gosti na zagrebačkom koncertu?

- Alka Vuica i grupa Valentino sigurno će biti gosti na koncertima.

Ne mogu se baviti politikom. Ne može političar biti čovjek bez dlake na jeziku

Jeste li razmišljali o bavljenju politikom?

- Nisam. Ne može političar biti čovjek koji ima jaku ‘huju’. Ne možeš kad te izbace iz takta reagirati burno, a to meni ne može pod kapu. Kažu da je politika kurva, ali ja imam običaj reći da politika ipak treba imati lice. Na ovim našim prostorima ipak treba biti malo obraza i mesa.

Dok god budemo govorili da je kurva, sami ćemo degradirati politiku. Moramo je ozbiljno shvatiti jer nam je to život. Kad budemo imali osjećaja za politiku, privreda će nam biti bolja, sve će biti bolje. I političari moraju znati da su nam važni jer imaju veliku odgovornost. Da ne bude: ‘Hajde da budem nečega šef, pa da uzmem pare’.

Ali i te su se stvari počele pomalo konsolidirati i u Bosni i u Hrvatskoj. Političari trebaju imati odgovornost jer ako se boje, odmah sutra je reakcija.

Svoju Sejdu zaprosio na šestom izlasku, ali je već na prvom znao da je ona prava

Kako ste upoznali suprugu?

- Bio sam dobar prijatelj s njezinom sestrom i jednom me dovela kući. Kad sam vidio Sejdu, odmah sam pitao njenu sestru zašto mi je prije nije spomenula. A ona mi je na to pokazala da šutim jer je ona već isplanirala da nas spoji. Onda jedan izlazak, drugi, treći, četvrti, peti, a na šestom sam je pitao: ‘Hoćeš li se ti udati za mene’. Ona je rekla - hoću. Pitao sam jel’ ozbiljna, ona je rekla ‘da’ i odmah tu noć sam je uzeo za ruku i odveo na selo… i rekao joj: ‘Sada ti nema povratka’.

Kako ste znali da je ona ta?

- Odmah sam to znao. Znam joj karakter, sve…

Je li vam ona najveća podrška?

- Ona mi je bila ogromna podrška jer ljudi su najrastreseniji kad u familiji nešto ne štima. Tada svi pucaju, a kad imaš to, sve lakše ide. Bez podrške obitelji posebno je teško ljudima koji lako padaju u depresiju. Takve stvari vode u tragediju. Ja sam sve lako podnosio jer iza leđa imam ono što je najsvetije.

Izvor: Jutarnji List, 09.10.2009